Prije 25. godina počeo je nemilosrdan napad na grad Karlovac. Snaga i nada branitelja i ljubav prema voljenom gradu pobijedili su nedaće i teške dane. 
S tugom u srcu i bolnim uspomenama, ali i nadom u bolju budućnost prisjećamo se tog 4. listopada 1991. godine.
Obilježavajući 25. obljetnicu napada na Karlovac, književnica Bojana Meandžija predstavila nam je svoj autobiografski roman „Trči! Ne čekaj me…“. U romanu spisateljica opisuje svoje odrastanje u ratom zahvaćenom rodnom Karlovcu. Predavanje je bilo zanimljivo, poučno i posebno emotivno jer smo imali priliku doživjeti teška vremena rata kroz oči djevojčice. Bili smo počašćeni biti jedna od više od 150 škola u Hrvatskoj koju je posjetila i to dva puta.
Ema Daneček i Antonella Bukovac, učenice 8.a
……………………………………………………………………………………………………………………………………
Dana, 4.10.2016. obilježena je 25. obljetnica prvog napada na Karlovac.
Prvi napad od naredne četiri godine ratovanja za ostvarenje konačne slobode (neovisnosti).
Četiri godine na prvu ruku zvuče kao mala brojka, ali ako uzmemo u obzir način života u svakidašnjici ”običnih malih ljudi” brojka zvuči previše velika. Jedna u populaciji tih običnih malih ljudi 1991. godine bila je i današnja mlada spisteljica Bojana Meandžija. Autorica je romana: Trči! I ne čekaj me… Roman je baziran na njezinom pogledu na svijet tijekom ratnih godina. Ispričala nam je svoju priču koja joj je i dalje u jako dobrom sjećanju.
Ona je pohađala Osnovnu školu Braće Seljan u Karlovcu, a na dan napada bila je u učionici povijesti. Zbog bombardiranja prozori učionice bili su razbijeni, a sva djeca na podu. Na odlasku prema atomskom skloništu bomba je pala svega 100 metara dalje od nje i njezine prijateljice Tamare. To je slika njezinog rođendanskog dana.
Gospođa Meandžija je tada imala samo 13 godina što znači da je velik dio svoje adolescencije provela u skloništu, bez mogućnosti odrastanja na način na koji svi to zaslužujemo. Rat nije samo stvarao materijalne štete jer daleko su štetniji tragovi koje je rat ostavio na ljudima. Radilo se o gubitku voljene osobe, ”prospavanim” godinama u skloništu ili ostavljenoj šteti na psihi ljudi. To je bila poruka priče spisateljice koja niti u jednom trenutku nije spominjala Srbe ili Hrvate, a kamoli osuđivala jednu od strana. Ona nije tražila od nas da suosjećamo s njom ili osuđujemo nekoga već nam dala sliku pogleda djeteta, ranog adolescenta na rat u svijetu, na izgubljene godine, obitelj, ljubav. Daje nam knjigu osobe koja je tijekom pisanja tako i odrastala na jedini način koji je tada mogla- preživljavanjem.
Donatella Hrastov i Marija Skočibušić, 8.d