Različitosti obogaćuju – osvrt na predstavu „Semafor“

Svjetski dan autizma obilježava se 2. travnja i upravo je na taj dan ove godine izvedena premijera kazališne predstave „Semafor“. Sedmaši i osmaši OŠ Grabrik 27. travnja 2022. u 12:30 zauzeli su svoja mjesta u kazalištu Zorin dom kako bi pogledali ovu predstavu.

Predstava je nastala prema tekstu Petre Cicvarić, glumice koja tumači ulogu majke dječaka Viga rođenog s poremećajem iz spektra autizma, a režirao ju je Peđa Gvozdić koji je utjelovio ulogu oca. Obitelj, koja je u fokusu, čine još i djeca: Vigo Tolić kojeg glumi Andro Damiš i Mila Tolić koju je odlično odigrala Ana Šantar.

Naslov predstave je „Semafor“ jer je glavni lik dječak Vigo volio prometnice, prometne znakove i semafore. U situacijama, koje su njemu prouzrokovale stres, često bi kazivao registracije različitih automobila ljudi koji su na neki način povezani s njegovim životom.

Gašenjem svjetala započinje predstava, a na sceni se prvo uočava semafor koji je tijekom cijele predstave stajao na istom mjestu i time se za razliku od drugih rekvizita isticao. Radnja se nije odvijala kronološki jer započinje sadašnjim trenutkom kada Vigova sestra Mila u policijskoj postaji daje izjavu policajcu o fizičkom sukobu s drugim policajcem. Dalje priča teče retrospektivno, odnosno Mila pripovijeda svoju obiteljsku priču čija dinamika se u potpunosti mijenja rođenjem brata Viga s poremećajem iz spektra autizma.

Iz Milinog pripovijedanja policajcu saznajemo koliko je kompliciran odnos članova obitelji s djetetom s posebnim potrebama. Majka se suočava s istinom, traži pomoć i rješenja kako unaprijediti i razumjeti Vigove potrebe i reakcije, otac je sklon bijegu i negiranju postojeće situacije i sinova stanja.

Andro Damiš odlično se identificirao s likom dječaka Viga te nam osvješćuje koliko je djecu s ovim poremećajem važno razumjeti jer nam njihove reakcije govore o tome što osjećaju i misle, vrlo su inteligentni, ali i pretjerano iskreni što često dovodi do konflikta s onima koji nemaju razumijevanja, tolerancije.

Priča se približava kraju u trenutku kada Vigo ima 16 godina i vraća se iz srednje škole, koju pohađa zajedno sa sestrom, te njega i Milu napadnu huligani. Vigo bježi, roditelji ga traže, a Mila završava u policijskoj postaji. Na svu sreću, sve sretno završava, a obitelj se zbližava i u suživotu s drugačijim djetetom pronalazi trenutke radosti i sreće.

Iako je priča emotivno dotaknula svakog od nas, sadrži i obilje humorističnih situacija posebno vezanih za odnos šesnaestogodišnjeg Viga i djevojke Laure koja mu se sviđa. Također su dojmljivi i svi događaji koji nas educiraju o tome kako funkcioniraju osobe s  poremećajem autizma, žargon Milinih prijatelja, emotivni pristup majke prema Vigu, mali znakovi pažnje…

Zorin dom je bio ispunjen do posljednjeg mjesta što je također ostavilo snažan dojam nakon ukidanja epidemioloških mjera, a publika je reagirala s oduševljenjem nagrađujući glumce gromoglasnim pljeskom čak i tijekom predstave kojom se emotivno i duhovito pokušava maknuti stigma o autizmu te pokazati zašto svi trebamo njegovati ono nešto drugačije u sebi i ostalima.

                                                                                                  Ana Marija Jurišić, 7.b