U ovo predblagdansko vrijeme učenike 1.a i 1.b razreda posjetio je, ni manje ni više, već – dimnjačar.
Prvi zadatak učenika bio je pretpostaviti kojem zanimanju pripadaju svi alati koji su ih dočekali u razredu. Nije bilo teško zaključiti da se radi o dimnjačaru, no teško je bilo razumjeti da se dimnjačar ipak ne pentra toliko po krovovima kako nam prikazuju razne sličice. Zamislili smo želju i primili se za gumb. Za svaki slučaj. Nikad se ne zna gdje čuči sreća.
O čemu se zapravo radi?
Marin Lenac, učenik naše škole iz 90.-ih godina, nekadašnji đak učiteljice koja piše ove retke, eto, postao je dimnjačar. Zamoljen da nam donese sreću, rado se odazvao pozivu te prvašiće, kao i učiteljice, poučio specifičnostima ovoga nadasve rijetkog zanimanja.
Odgovarajući na najrazličitija pitanja prvašića, doznali smo da se i u dimnjačarskom poslu događaju promjene i suvremenija tehnologija, no kompjuterizacija još nije dotakla to zanimanje. Neke poslove valja obaviti ručno.
Što nas je najviše zanimalo?
Bijela marama oko vrata koja ga štiti, zlatna puceta (dugmad) koja se bljeskaju kad ih gledaš i svečani cilindar dio su svečane odore dimnjačara. Elegancija je očigledna. Bilo je sasvim jasno da je naš Marin, dimnjačar, u posjet došao u svečanoj odori.
Čuli smo da su padovi s krovova vrlo opasni, no dimnjak je moguće čistiti i bez penjanja na krov. Dimnjačara ima posvuda po svijetu. Jednom godišnje sastaju se u Italiji kada razmjenjuju bedževe, druže se i upoznaju. Tko skupi više bedževa, bolji je dimnjačar. Dimnjaci se pregledavaju i čiste barem dva puta godišnje.
Posebno zanimljivo je bilo pitanje od čega se radi dimnjačarska četka. Nabrajali smo dlaku svih znanih i neznanih životinja, no tek učiteljica Boža je uspjela otkriti misterij: dlaka je konjska. Nakon čišćenja četkom od konjske dlake, dovoljno je četku samo protresti, i savršeno je čista, rekao nam je Marin. Svi su željeli dotaknuti tu čudesnu četku, no nitko se nije sjetio da jedna dlaka iz dimnjačarske četke također donosi sreću.
Sve je završilo slatkim zalogajem pravih dimnjačarskih bombona kojima nas je Marin počastio. Zauzvrat, prvašići su za sjećanje naslikali našeg dimnjačara i otkrili svoju želju u nadi da će im se jednog dana ostvariti.
A hoće li vama donijeti sreću ova priča, ovisi o vama. Proguglajte ovu stranicu, http://www.matica.hr/vijenac/228/Dimnja%C4%8Dar/ , pročitajte, pronađite odgovor na pitanje: Zašto više ne susrećemo dimnjačare na ulici tako često kao nekad?
Sa spremnim odgovorom javite se učiteljici Boži Krznarić iz 1.b. Tamo vas čeka sreća.