U ranim jutarnjim satima, prije svitanja, 13. ožujka 2019. učenici svih četiriju osmih razreda uputili su se na dvodnevnu terensku nastavu u Vukovar, herojski hrvatski grad, koji je pretrpio najveća razaranja i žrtvovao najviše ljudskih života tijekom Domovinskog rata.
Vukovar je mali grad smješten na rijeci Vuki i Dunavu i granica je istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Od svih hrvatskih gradova najviše je stradao u Domovinskom ratu, a nakon tromjesečne opsade njegovi stanovnici prognani su osam godina. Nakon tog vremena vratili su se samo najhrabriji u potpuno razrušen grad. Danas je lijep i obnovljen, rijetki su znakovi koji upućuju na ono što se Vukovaru događalo tijekom Domovinskog rata, no rane na srcima Vukovaraca svježe su i bolne kao i prije 28 godina.
Na putu do Vukovara iz autobusa smo pratili nepreglednu slavonsku ravnicu i samo jednom stali na odmorištu. Žurili smo se kako bi naših sedmero prijetelja stiglo na vrijeme u vukovarsku Osnovnu školu Dragutina Tadijanovića gdje je bili organizirano županijsko Natjecanje iz hrvatskoga jezika. Iako umorni i neispavani, natjecatelji su postigli odlične rezultate, a Maria Delač Smrzlić iz 8.a zavrijedila je prvo mjesto. Za to vrijeme većina osmaša u pratnji lokalnih vodiča obišla je središte u potpunosti obnovljenog Vukovara: vukovarske mostove, ušće Vuke u Dunav sa spomen-obilježjem svim žrtvama, Gradski muzej Vukovar (dvorac Eltz) koji smo razgledali izvana, rodnu kuću nobelovca Lavoslava Ružičke, poznatog hrvatskog kemičara i nositelja 8 počasnih doktorata.
Potom smo se uputili prema Memorijalnom centru Domovinskog rata gdje smo bili smješteni u Hostelu „Dubrovnik“. Tamo smo poslušali dva predavanja o uzrocima početka Domovinskog rata i posebno zanimljivo predavanje bojnika Marina Ivankovića, vukovarskog branitelja, o bitki za Vukovar. Popodnevno vrijeme iskoristili smo za panoramsku vožnju Dunavom brodom koji pokreću baterije i solarne ćelije. Vožnja je bila uzbudljiva jer smo većinu grada promatrali s Dunava koji smo tek tada doživjeli kao ogromnu, brzu i moćnu rijeku. Nakon toga obišli smo prekrasan Muzej vučedolske kulture gdje smo naučili kako su ljudi metalnog doba živjeli na ovim prostorima, u što su vjerovali te što su sve ostavili svojim precima.
Poslije večere u Memorijalnom centru zabavili smo se u disku na brodu na samoj obali Dunava, a zatim u svojim sobama kasno u noć prepričavali dojmove proteklog dana.
Sljedeće jutro započelo je pakiranjem iz hostela, doručkom i obilaskom Memorijalnog centra koji je prije toga bio vojarna 204. brigade. Jedan od časnika nas je proveo ovim prostorom, pokazao nam oružje, oklopna vozila pa čak i jedan avion koji je korišten u Domovinskom ratu. S dosta detalja, kao sudionik bitke za Vukovar, upoznao nas je sa svim strahotama vezanim uz opsadu Vukovara, ali i sudbinu vukovarskih branitelja od kojih je velik broj završio u srpskim logorima dugih devet mjeseci.
Poslije toga u naš autobus ušli su vodiči Memorijalnog centra i poveli nas na vožnju Vukovarom. Provezli smo se krugom Tvornice obuće Borovo, otišli do Trpinjske ceste i Spomen-doma hrvatskih branitelja te se upoznali s djelom hrabrog generala Blage Zadre i vukovarskog heroja Marka Babića koji je uništio najviše neprijateljskih tenkova baš na tom mjestu, Trpinjskoj cesti. Nažalost, obojica su svoje živote žrtvovali za najdragocjenije što imamo – slobodu.
Nakon toga uslijedio je, čini mi se, najemotivniji dio našeg obilaska – vukovarska bolnica u kojoj smo odgledali snimku bolnice tijekom opsade Vukovara. Bolesnici, ranjenici pa i civili bili su smješteni u njezinom podrumu dok je bolnica bila izranjavana brojnim granatama kojima ju je naprijatelj svakodnevno gađao iz svih smjerova. Obišli smo atomsko sklonište, a bijele gipsane lutke podsjećale su nas na strahotu uvjeta u kojima je bolnica radila, bez vode, struje, lijekova. Iz vukovarske bolnice izvještavao je i jedan od najpoznatijih ratnih izvjestitelja Siniša Glavašević. Zid duž podrumskog hodnika i danas svjedoči svojim pločicama o imenima svih poginulih, ali i nestalih ranjenika i zaposlenika bolnice koji su odvedeni na Ovčaru i pogubljeni.
Autobusima se dalje vozimo iz središta grada prema vukovarskom Memorijalnom groblju. Prošetali smo se između arkada, poklonili žrtvama i slikali ispred spomenika sa zračnim križevima, svjedočili dijelu groblja s 938 bijelih križeva, žrtava Domovinskog rata, ali i dijelu groblja s otvorenim grobovima koji još uvijek čekaju posmrtne ostatke nestalih branitelja i civila.
Posebno emotivna bila je priča naših vodiča o zločinačkoj zamisli neprijatelja koju su proveli u djelo na Ovčari. Tamo su nakon 18. studenoga 1991. odveli ranjenike i dio bolničkog osoblja iz vukovarske bolnice, mučili ih dva dana, a potom pogubili i zakopali u najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata. Zahvaljujući jedinom preživjelom svjedoku ovog neljudskog čina, grobnica je otkrivena i danas je mjesto na koje dolazimo odati počast žrtavama.
Posljednja destinacija obilaska Vukovara bila je crkva svetog Filipa i Jakova i franjevački samostan. Crkva je danas lijepa i obnovljena, a tijekom Domovinskog rata je spašena u zadnji čas jer ju je neprijatelj namjeravao minirati. Franjevci su bili jedni od prvih Vukovaraca koji su se nakon osmogodišnje opsade grada vratili u Vukovar.
Prije povratka u Karlovac u kući Lavoslava Ružičke bio je upriličen kviz za sve osnovne škole koje su tijekom ova dva dana gostovale u Vukovaru. Predstavnici naših osmaša zauzeli su 3. mjesto „zlatne“ sredine. Nakon toga krenuli smo put Karlovca.
Ova terenska nastava zauvijek će mi ostati u sjećanju kao i pomiješani osjećaji tuge, ljutnje, susjećanja, zahvalnosti i ponosa koje sam ponijela sa sobom. Nikada ne smijemo zaboraviti što se dogodilo Vukovaru – Gradu Heroju jer se takvo što nikada ne smije ponoviti! Neka ovakav obnovljen, lijep i ponosan živi u slobodi i miru, a njegovi stanovnici neka što prije nađu mir u svojim dušama baš onako kako poručuje i Siniša Glavašević: „ Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.“
Marta Mikšić, 8.b